Podsused nekad ....Skupili smo nešto fotografija Podsuseda iz prošlih vremena i uobličili ih u jedan kratki video. Ako i sami imate starih fotografija ove tematike, kontaktirajte nas da ih skupa otmemo zaboravu.
Pogledajte i uživajte .... |
|
Više o povijesti Podsuseda
Današnji je Podsused dio Zagreba, no nekada je bio samostalno gradsko naselje. U povijesnim izvorima spominje se od 13. stoljeća, a od sredine 15. stoljeća označava se kao oppidum - trgovište. Gradsko naselje pod srednjovjekovnim castrumom Susedgradom nastalo je na feudalnom posjedu s ciljem razvoja lokalne trgovine i obrta, u razdoblju kada se u kontinentalnoj Hrvatskoj spominje najveći broj gradskih naselja. Tijekom 15. stoljeća u povijesnim izvorima navodi se dvjestotinjak gradskih naselja, od kojih je najveći dio pripadao skupini vlastelinskih trgovišta. Ova naselja uglavnom nastaju usmenom povlasticom feudalca, čime je izdvojena skupina stanovnika na feudalnom posjedu - purgari - koja uživa posebna prava, a najvažnije medu njima je pravo održavanja sajmova.
Nakon osnivanja Zagrebačke biskupije 1094. godine te formiranja županijskoga sustava, ubrzo se na području kraljevskih županija organiziraju velika vlastelinstva. Najveće vlastelinstvo na području zagrebačke županije bilo je susedgradsko - stubičko vlastelinstvo koje je pripadalo porodici Aka (Ača), sa središtima u castrumu Susedgradu i castellumu Stubici (danas Donjoj Stubici). Vlastelinstvo je obuhvaćalo područje savske doline te sjeverne i južne padine Medvednice do prijelaza preko Laza, kontrolirajući zapadne prilaze Zagrebu.
Prema povijesnim dokumentima naselje Podgrade prvi se put spominje 1287. godine, a već iz samog naziva može se pretpostaviti i postojanje Susedgrada (izravno se spominje tek u 14. stoljeću), pod kojim naselje nastaje. Zahvaljujući arheološkim svjedočanstvima, sustav prostorne organizacije ovog područja, kao i preduvjeti nastanka srednjovjekovnog naselja, mogu se pratiti i prije prvih povijesnih zapisa.
Naseljenost zapadnih obronaka Medvednice može se potvrditi od kamenoga doba. Tragovi povremene naseljenosti paleolitskoga čovjeka otkriveni su u špilji Veternici, a na području Podsuseda pronađena je kamena sjekira datirana u razdoblje neolitika. Pojedinačnim nalazima pripada i sjekira iz brončanoga doba, također pronađena u Podsusedu, a iz istog razdoblja potječe i nekropola u Vrapču. Kulturu "polja sa žarama" kasnoga brončanoga doba preslojila je halštatska kultura starijega željeznog doba. Kao i prethodno razdoblje, i ovu kulturu obilježavaju gradinska naselja građena na rubovima kotlina, prijevojima i strateškim položajima. Djelomično je istraženo gradinsko naselje na lokalitetu Goljak (7. st. pr. Kr.), pri čemu su pronađeni nalazi koji upućuju na postojanje nastambi, kao i na obližnjem lokalitetu Dolje iznad Stenjevca. Kako su obilježja halštatske kulture razvoj trgovine i metalurgije (uz stočarstvo i ratarstvo), može se pretpostaviti da su ovim područjem prolazili trgovački putovi, a iskorištavanju ruda pogodovala su nalazišta na Medvednici. Mlade željezno doba, krajem 2. i početkom 1. stoljeća pr. Kr., na području Zagreba karakterizira širenje keltskoga plemena Tauriska (nosioca latenske kulture), a krajem 1. st. pr. Kr. ovo se područje našlo u sastavu Rimskog Carstva, tj. provincije Panonije. Brojni nalazi iz ovoga razdoblja na području Zagreba upućuju na gustu naseljenost. Tome je svakako pogodovao povoljan prometni položaj, na stjecištu dvaju važnih prometnih pravaca. Dolinom Save prolazila je državna cesta Emona (Ljubljana) - Neviodunum (Drnovo kraj Krškog):
Prema arheološkim nalazima očitava se prometna važnost ovog područja, pri čemu se Stenjevec i Podsused izdvajaju kao posebno važni lokaliteti. Stenjevec je od antičkog doba do danas kontinuirano naseljen, a Podsused je imao stratešku važnost zbog mogućnosti kontrole putova i riječnih prijelaza preko Save. Povoljan prometni položaj pogodovao je razvoju trgovine, a na obroncima Medvednice razvilo se iskorištavanje kamena i ruda.
Aka vjerojatno je u Slavoniju došao već s kraljem Ladislavom, prilikom osnutka zagrebačke biskupije, a njegov potomak Vratislav izgubio je svoje posjede u sukobu između kralja Emerika i hercega Andrije, zbog čega mu kralj potvrđuje posjede. U toj darovnici navodi se više crkava, neke od njih podigao je i sam Vratislav, a tada je prvi puta spomenuto i svetište sv. Martina na Vratislavovom posjedu u današnjem Podsusedu. Vratislaov potomak Ivan Arlandov 1287. godine daruje cistercitima (tj. njihovom samostanu sv. Jakoba na Savi koji se vjerojatno nalazio na savskom otoku Jakuševcu) svoje nasljedne zemlje u Podgrađu, zajedno s "mjestom u kojem je, kako se priča nekoć živio bi. Martin kao pustinjak i s kapelicom na čast slavne Djevice koja je ovdje podignuta". Ivan je cistercitima dopustio da ondje podignu samostan i gospodarske zgrade, te im ustupa i potok koji tuda protječe da na njemu podignu mlin. Cisterciti u Podsusedu nisu podigli samostan, no moguće je da su na svom posjedu sagradili neke zgrade i organizirali gospodarstvo (grangiju). Podgrađe, tj. naselje pod gradom, spomenuto u navedenoj ispravi vjerojatno je današnji Podsused, a posredno se iz ovoga zaključuje da postoji i utvrda, današnji Susedgrad. Mjesto na kojem je prema predaji živio bi. Martin vjerojatno je špilja u kojoj se nalazio oltar posvećen sv. Martinu, ponad koje je kasnije podignuta kapela sv. Martina (kapela s romaničkim obilježjima vjerojatno je podignuta u drugoj polovini 13. stoljeća). Druga spomenuta kapela "slavne Djevice" možda je stenjevačka crkva sv. Marije, a potok na kojem redovnici imaju pravo podignuti mlin vjerojatno je potok Dolje.
Nakon osnivanja Zagrebačke biskupije 1094. godine te formiranja županijskoga sustava, ubrzo se na području kraljevskih županija organiziraju velika vlastelinstva. Najveće vlastelinstvo na području zagrebačke županije bilo je susedgradsko - stubičko vlastelinstvo koje je pripadalo porodici Aka (Ača), sa središtima u castrumu Susedgradu i castellumu Stubici (danas Donjoj Stubici). Vlastelinstvo je obuhvaćalo područje savske doline te sjeverne i južne padine Medvednice do prijelaza preko Laza, kontrolirajući zapadne prilaze Zagrebu.
Prema povijesnim dokumentima naselje Podgrade prvi se put spominje 1287. godine, a već iz samog naziva može se pretpostaviti i postojanje Susedgrada (izravno se spominje tek u 14. stoljeću), pod kojim naselje nastaje. Zahvaljujući arheološkim svjedočanstvima, sustav prostorne organizacije ovog područja, kao i preduvjeti nastanka srednjovjekovnog naselja, mogu se pratiti i prije prvih povijesnih zapisa.
Naseljenost zapadnih obronaka Medvednice može se potvrditi od kamenoga doba. Tragovi povremene naseljenosti paleolitskoga čovjeka otkriveni su u špilji Veternici, a na području Podsuseda pronađena je kamena sjekira datirana u razdoblje neolitika. Pojedinačnim nalazima pripada i sjekira iz brončanoga doba, također pronađena u Podsusedu, a iz istog razdoblja potječe i nekropola u Vrapču. Kulturu "polja sa žarama" kasnoga brončanoga doba preslojila je halštatska kultura starijega željeznog doba. Kao i prethodno razdoblje, i ovu kulturu obilježavaju gradinska naselja građena na rubovima kotlina, prijevojima i strateškim položajima. Djelomično je istraženo gradinsko naselje na lokalitetu Goljak (7. st. pr. Kr.), pri čemu su pronađeni nalazi koji upućuju na postojanje nastambi, kao i na obližnjem lokalitetu Dolje iznad Stenjevca. Kako su obilježja halštatske kulture razvoj trgovine i metalurgije (uz stočarstvo i ratarstvo), može se pretpostaviti da su ovim područjem prolazili trgovački putovi, a iskorištavanju ruda pogodovala su nalazišta na Medvednici. Mlade željezno doba, krajem 2. i početkom 1. stoljeća pr. Kr., na području Zagreba karakterizira širenje keltskoga plemena Tauriska (nosioca latenske kulture), a krajem 1. st. pr. Kr. ovo se područje našlo u sastavu Rimskog Carstva, tj. provincije Panonije. Brojni nalazi iz ovoga razdoblja na području Zagreba upućuju na gustu naseljenost. Tome je svakako pogodovao povoljan prometni položaj, na stjecištu dvaju važnih prometnih pravaca. Dolinom Save prolazila je državna cesta Emona (Ljubljana) - Neviodunum (Drnovo kraj Krškog):
- Siscia (Sisak), koja se kraj Andautonie spajala sa cestom Poetovia (Ptuj)
- Siscia. Uz ova dva glavna prometna smjera postojala je i mreža sporednih putova, a jedan takav put prolazio je i podnožjem Medvednice. Uz to prometno sjecište smještena su i rimska naselja, a najvažnije među njima ubicirano je u Stenjevcu uz crkvu Uznesenja blažene djevice Marije, na području koje Sava nije naplavljivala (u Gornjem Stenjevcu utvrđeno je i postojanje ladanjskog dobra ville rusticae). Put pod obroncima Medvednice riječnim prijelazima preko Save kod Stenjevca i Podsuseda bio je povezan s državnom cestom Emona - Siscia, a u smjeru sjevera nastavljao se prema Zagorju. Naseljenost područja Podsuseda u razdoblju antike potvrđuje i nalaz rimske stele, pronađene na brijegu iznad kamenoloma. Podsusedski kamenolom, kao i onaj u Gornjem Vrapču, iskorištavani su već u ovom razdoblju, a nalazi upućuju i na razvijeno kamenoklesarstvo. Ranosrednjovjekovni nalazi (nekropola iz 10. - 12. stoljeća s nalazima bjelobrdske kulture) upućuju na kontinuitet naseljenosti na području Stenjevca, uz župnu crkvu, a pod Susedgradom je pronađen grob s karolinškim mačem iz nešto ranijega razdoblja, 9. stoljeća.
Prema arheološkim nalazima očitava se prometna važnost ovog područja, pri čemu se Stenjevec i Podsused izdvajaju kao posebno važni lokaliteti. Stenjevec je od antičkog doba do danas kontinuirano naseljen, a Podsused je imao stratešku važnost zbog mogućnosti kontrole putova i riječnih prijelaza preko Save. Povoljan prometni položaj pogodovao je razvoju trgovine, a na obroncima Medvednice razvilo se iskorištavanje kamena i ruda.
Aka vjerojatno je u Slavoniju došao već s kraljem Ladislavom, prilikom osnutka zagrebačke biskupije, a njegov potomak Vratislav izgubio je svoje posjede u sukobu između kralja Emerika i hercega Andrije, zbog čega mu kralj potvrđuje posjede. U toj darovnici navodi se više crkava, neke od njih podigao je i sam Vratislav, a tada je prvi puta spomenuto i svetište sv. Martina na Vratislavovom posjedu u današnjem Podsusedu. Vratislaov potomak Ivan Arlandov 1287. godine daruje cistercitima (tj. njihovom samostanu sv. Jakoba na Savi koji se vjerojatno nalazio na savskom otoku Jakuševcu) svoje nasljedne zemlje u Podgrađu, zajedno s "mjestom u kojem je, kako se priča nekoć živio bi. Martin kao pustinjak i s kapelicom na čast slavne Djevice koja je ovdje podignuta". Ivan je cistercitima dopustio da ondje podignu samostan i gospodarske zgrade, te im ustupa i potok koji tuda protječe da na njemu podignu mlin. Cisterciti u Podsusedu nisu podigli samostan, no moguće je da su na svom posjedu sagradili neke zgrade i organizirali gospodarstvo (grangiju). Podgrađe, tj. naselje pod gradom, spomenuto u navedenoj ispravi vjerojatno je današnji Podsused, a posredno se iz ovoga zaključuje da postoji i utvrda, današnji Susedgrad. Mjesto na kojem je prema predaji živio bi. Martin vjerojatno je špilja u kojoj se nalazio oltar posvećen sv. Martinu, ponad koje je kasnije podignuta kapela sv. Martina (kapela s romaničkim obilježjima vjerojatno je podignuta u drugoj polovini 13. stoljeća). Druga spomenuta kapela "slavne Djevice" možda je stenjevačka crkva sv. Marije, a potok na kojem redovnici imaju pravo podignuti mlin vjerojatno je potok Dolje.
|
U povijesnim dokumentima spominju se i via magna, teportus lapidarius iz čega proizlazi da se mjesto nalazilo na važnoj cesti, uz "kamenitu luku", tj. uređen, podzidan riječni prijelaz. U srednjem vijeku nisu bile građene "čvrste ceste" ni "kamenite luke", stoga ovi podaci upućuju na stariju, antičku prostornu strukturu, koja se zadržala i u srednjem vijeku. Iako bez arheološke potvrde, na mjestu srednjovjekovnog Susedgrada može se pretpostaviti i postojanje neke ranije utvrde.
Opis posjeda u darovnicama 13. stoljeća ipak otvara i neke druge mogućnosti. Moguće je da se termin podgrađe odnosi na pripadnost utvrdi, a ne izravno na današnji Podsused, dok se u opisu riječnog prijelaza i velike ceste, te spomenu Marijine kapele misli na današnji Stenjevec, koji je bio važno rimsko i rano srednjovjekovno naselje, s riječnim prijelazom, a prema nekim tumačenjima i cistercitski samostan nalazio se na savskom otoku kraj Stenjevca. Kako na tom području nema druge utvrde osim Susedgrada (postojanje utvrde na području Stenjevca ipak ne treba isključiti), prema današnjem stanju istraženosti spomenuti podaci vjerojatno se odnose na današnji Podsused.
Prva pisana potvrda o postojanju Susedgrada potječe iz 1316. godine, kao i najstariji pouzdano potvrđeni dijelovi arhitektonske strukture koji su datirani u 14. stoljeće. Susedgrad je temeljito pregrađen u 15. stoljeću, a tada nailazimo i na prve podatke o postojanju gradskog naselja, susedgradskoga podgrađa.
U povijesnim izvorima Podsused se 1476. godine navodi kao oppidum sub castro Zomzedwara, a krajem 16. stoljeća naziva se i Tergovische. U 15. stoljeću ondje postoje 22 domaćinstva, a naselje je upravno pripadalo seoskoj općini Stenjevec, gdje se nalazila i župna crkva. Prema broju domaćinstava može se odrediti i isti broj kuća u kojima je živjelo između 5 i 7 osoba, prema čemu bi u naselju okvirno živjelo 100 do 150 stanovnika. Prema broju stanovnika Podsused bi se uklapao u opću sliku naseljenosti gradskih naselja - trgovišta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a pripadao bi skupini manjih gradskih naselja.
Podsused nastaje kao podgrađe Susedgrada, čime je određen i položaj naselja u njegovu podnožju. Naselje je smješteno uz cestu koja se pod Susedgradom račva u dva smjera; jedan južno od burga uz dolinu Save i drugi preko prijevoja između Susedgrada i kapele sv. Martina. S glavnoga prometnog smjera preko Save vodi odvojak prema riječnom prijelazu, skeli. Između odvojka prema Savi i prijelaza preko potoka Dolja nalazio se ulični tržni prostor ljevkastoga proširenja. Danas možemo pretpostaviti daje taj prostor ujedno bio i žarište naseljavanja. Naselje nije imalo župnu crkvu nego je pripadalo župi u Stenjevcu. Srednjovjekovna kućišta vjerojatno su se nalazila i na višim položajima, ponajprije na brdu Goljaku i u blizini sv. Martina.
Nešto više podataka o Podsusedu doznajemo iz povijesnih izvora 16. stoljeća. Susedgradska utvrda u 16. stoljeću je proširena i dodatno utvrđena zbog opasnosti od turskih prodora. U naselju pod Susedgradom postojala je skela, a spominje se mitnica i tridesetnica (tridesetnica se spominje od 14. stoljeća). Kralj Ferdinand I., 1569. godine vlastelinu Franji Tahyu dao je pravo održavanja godišnjih sajmova, dok je kralj Leopold I, 1657. godine tadašnjem vlastelinu Franji Cikulinu odobrio održavanje sajmova kod kapele sv. Martina. Uz kuriju Trgovinu u podgrađu bio je organiziran alod, na kojem je Tahy sagradio više gospodarskih zgrada. U sastavu aloda spominju se vrtovi i ribnjak, te vinogradi na Goljaku, Perovici i Trgovščaku. Broj domaćinstava 1496. godine porastao je na 30, 1566. godine navodi se njih 22, a taj broj krajem stoljeća pao je na tek desetak domaćinstava. Opadanje broja stanovnika može se objasniti sukobima među suvlasnicima vlastelinstva polovicom stoljeća i posljedicama seljačke bune 1573. godine.
Kraj 15. stoljeća, pa do kraja šezdesetih godina 16. stoljeća, razdoblje je gospodarskoga napretka trgovišta u Podsusedu. Napredak je povezan s razvojem trgovine i uvođenjem suvremenih mjera u poljoprivrednoj proizvodnji koje provodi tadašnji vlastelin Franjo Tahy. Podizanje kurije u trgovištu označava i promjenu prostorne strukture srednjovjekovnoga razdoblja te spuštanje na niže položaje, povoljnije za gospodarski razvoj. Kao i u drugim sličnim naseljima, u Podsusedu se u 16. stoljeću spominje veći broj obrtnika, a trgovište zahvaljujući sajmovima ima i sve veće trgovačko značenje. Kuće u naselju vjerojatno se nisu razlikovale od seoskih, drvenih prizemnica s jednom ili dvjema prostorijama, smještenih uz rub parcele, zabatno orijentiranih prema komunikaciji. Iako danas nije poznato gdje se nalazila tridesetnica, moguće je se da se tridesetina ubirala u kuriji Trgovina u podgrađu. Njezin položaj morao je biti negdje uz glavni prometni smjer, vjerojatno u blizini savskoga riječnog prijelaza - skele. Osim savskoga prijelaza, susedgradsko vlastelinstvo kontroliralo je i riječne prijelaze preko Krapine i Sutle te prometni smjer prema Zagorju, koji je prolazio preko Donje Stubice. Kontrola putova i trgovine donosila je vlastelinstvu značajne prihode.
Nakon sukoba i podjele susedgradsko -stubičkog posjeda između više feudalaca, razvoj trgovišta našao se u postupnome opadanju, a nastankom novih vlastelinstava organiziranih oko dvoraca, Susedgrad gubi svoje vojno i strateško značenje i konačno se napušta.
Tijekom 18. stoljeća prostorna struktura Podsususeda nije se bitno promijenila. Naselje je organizirano uz ulicu podno Susedgrada, s ljevkastim tržnim proširenjem smještenim između prilaza skeli i prijelaza preko potoka Dolja. Vlastelini, suvlasnici na imanju, u naselju podižu svoja gospodarska sjedišta - gostinjce. Broj stanovnika kretao se od 170 stanovnika u 18. stoljeću do porasta na 271 stanovnika 1857. godine.
Opis posjeda u darovnicama 13. stoljeća ipak otvara i neke druge mogućnosti. Moguće je da se termin podgrađe odnosi na pripadnost utvrdi, a ne izravno na današnji Podsused, dok se u opisu riječnog prijelaza i velike ceste, te spomenu Marijine kapele misli na današnji Stenjevec, koji je bio važno rimsko i rano srednjovjekovno naselje, s riječnim prijelazom, a prema nekim tumačenjima i cistercitski samostan nalazio se na savskom otoku kraj Stenjevca. Kako na tom području nema druge utvrde osim Susedgrada (postojanje utvrde na području Stenjevca ipak ne treba isključiti), prema današnjem stanju istraženosti spomenuti podaci vjerojatno se odnose na današnji Podsused.
Prva pisana potvrda o postojanju Susedgrada potječe iz 1316. godine, kao i najstariji pouzdano potvrđeni dijelovi arhitektonske strukture koji su datirani u 14. stoljeće. Susedgrad je temeljito pregrađen u 15. stoljeću, a tada nailazimo i na prve podatke o postojanju gradskog naselja, susedgradskoga podgrađa.
U povijesnim izvorima Podsused se 1476. godine navodi kao oppidum sub castro Zomzedwara, a krajem 16. stoljeća naziva se i Tergovische. U 15. stoljeću ondje postoje 22 domaćinstva, a naselje je upravno pripadalo seoskoj općini Stenjevec, gdje se nalazila i župna crkva. Prema broju domaćinstava može se odrediti i isti broj kuća u kojima je živjelo između 5 i 7 osoba, prema čemu bi u naselju okvirno živjelo 100 do 150 stanovnika. Prema broju stanovnika Podsused bi se uklapao u opću sliku naseljenosti gradskih naselja - trgovišta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a pripadao bi skupini manjih gradskih naselja.
Podsused nastaje kao podgrađe Susedgrada, čime je određen i položaj naselja u njegovu podnožju. Naselje je smješteno uz cestu koja se pod Susedgradom račva u dva smjera; jedan južno od burga uz dolinu Save i drugi preko prijevoja između Susedgrada i kapele sv. Martina. S glavnoga prometnog smjera preko Save vodi odvojak prema riječnom prijelazu, skeli. Između odvojka prema Savi i prijelaza preko potoka Dolja nalazio se ulični tržni prostor ljevkastoga proširenja. Danas možemo pretpostaviti daje taj prostor ujedno bio i žarište naseljavanja. Naselje nije imalo župnu crkvu nego je pripadalo župi u Stenjevcu. Srednjovjekovna kućišta vjerojatno su se nalazila i na višim položajima, ponajprije na brdu Goljaku i u blizini sv. Martina.
Nešto više podataka o Podsusedu doznajemo iz povijesnih izvora 16. stoljeća. Susedgradska utvrda u 16. stoljeću je proširena i dodatno utvrđena zbog opasnosti od turskih prodora. U naselju pod Susedgradom postojala je skela, a spominje se mitnica i tridesetnica (tridesetnica se spominje od 14. stoljeća). Kralj Ferdinand I., 1569. godine vlastelinu Franji Tahyu dao je pravo održavanja godišnjih sajmova, dok je kralj Leopold I, 1657. godine tadašnjem vlastelinu Franji Cikulinu odobrio održavanje sajmova kod kapele sv. Martina. Uz kuriju Trgovinu u podgrađu bio je organiziran alod, na kojem je Tahy sagradio više gospodarskih zgrada. U sastavu aloda spominju se vrtovi i ribnjak, te vinogradi na Goljaku, Perovici i Trgovščaku. Broj domaćinstava 1496. godine porastao je na 30, 1566. godine navodi se njih 22, a taj broj krajem stoljeća pao je na tek desetak domaćinstava. Opadanje broja stanovnika može se objasniti sukobima među suvlasnicima vlastelinstva polovicom stoljeća i posljedicama seljačke bune 1573. godine.
Kraj 15. stoljeća, pa do kraja šezdesetih godina 16. stoljeća, razdoblje je gospodarskoga napretka trgovišta u Podsusedu. Napredak je povezan s razvojem trgovine i uvođenjem suvremenih mjera u poljoprivrednoj proizvodnji koje provodi tadašnji vlastelin Franjo Tahy. Podizanje kurije u trgovištu označava i promjenu prostorne strukture srednjovjekovnoga razdoblja te spuštanje na niže položaje, povoljnije za gospodarski razvoj. Kao i u drugim sličnim naseljima, u Podsusedu se u 16. stoljeću spominje veći broj obrtnika, a trgovište zahvaljujući sajmovima ima i sve veće trgovačko značenje. Kuće u naselju vjerojatno se nisu razlikovale od seoskih, drvenih prizemnica s jednom ili dvjema prostorijama, smještenih uz rub parcele, zabatno orijentiranih prema komunikaciji. Iako danas nije poznato gdje se nalazila tridesetnica, moguće je se da se tridesetina ubirala u kuriji Trgovina u podgrađu. Njezin položaj morao je biti negdje uz glavni prometni smjer, vjerojatno u blizini savskoga riječnog prijelaza - skele. Osim savskoga prijelaza, susedgradsko vlastelinstvo kontroliralo je i riječne prijelaze preko Krapine i Sutle te prometni smjer prema Zagorju, koji je prolazio preko Donje Stubice. Kontrola putova i trgovine donosila je vlastelinstvu značajne prihode.
Nakon sukoba i podjele susedgradsko -stubičkog posjeda između više feudalaca, razvoj trgovišta našao se u postupnome opadanju, a nastankom novih vlastelinstava organiziranih oko dvoraca, Susedgrad gubi svoje vojno i strateško značenje i konačno se napušta.
Tijekom 18. stoljeća prostorna struktura Podsususeda nije se bitno promijenila. Naselje je organizirano uz ulicu podno Susedgrada, s ljevkastim tržnim proširenjem smještenim između prilaza skeli i prijelaza preko potoka Dolja. Vlastelini, suvlasnici na imanju, u naselju podižu svoja gospodarska sjedišta - gostinjce. Broj stanovnika kretao se od 170 stanovnika u 18. stoljeću do porasta na 271 stanovnika 1857. godine.
Prema katastarskome planu Podsuseda, izrađenom šezdesetih godina 19. stoljeća, moguće je prikazati strukturu naselja. Sjeverno od uličnoga proširenja nalazila se jezgra naselja. Kuće su većinom prizemne zidanice, dužom stranom smještene uz ulicu. Parcele su nepravilne i kratke, a završavaju na putu koji se pruža s njihove stražnje strane i izlazi na Ijevkasti ulični trg. Naselje se širi uz prilaz sv. Martinu, a uz potok Dolje izgrađen je niz mlinova. Podno Susedgrada, uz potok, formirano je sa zapadne strane puta feudalno gospodarstvo koje se sastojalo od mlina s gospodarskim zgradama i gostionice. Uz lijevu, istočnu obalu potoka nalazilo se gospodarstvo Jelačića, a sa južne strane, između Save i puta koji je iz Zagreba vodio do Podsuseda, smješteno je gospodarstvo Raucha. Nakon ukidanja feudalizma 1848. godine, suvlasnici na imanju u svom su vlasništvu zadržali većinu zemljišta. Takva struktura vlasništva onemogućavala je razvoj naselja. Do intenzivnijega razvoja Podsuseda dolazi nakon izgradnje željezničke pruge 1862. godine i mosta preko Save (1873. godine), nizvodno od nekadašnje skele. Prilaz mostu privukao je novu izgradnju, a žarište naselja pomaknuto je istočnije. Na prijelazu stoljeća Podsused dobiva i novu funkciju izletišta, čime je potaknuta izgradnja većega broja trgovina i gostionica. Središnja ulica uređuje se tada alejom kestenova, a nova izgradnja širi se u smjeru prema Zagrebu, tj. prema tvornici cementa podignutoj 1908. godine, zahvaljujući kojoj Podsused postaje i industrijsko središte. Razvoj naselja odrazio se i u povećanju broja stanovnika, kojih je prema popisu iz 1910. godine bilo 454. Nakon parceliranja i prodaje zemljišta Jelačića tridesetih godina 20. stoljeća, na obroncima brda Goljak započinje se s izgradnjom vila. Sirenje naselja vezano je putove koji se sa glavnog prometnog smjera odvajaju prema jugu i pobrđu Medvednice.
Nastanak i razvoj Podsuseda vezan je uz povoljan prometni položaj na južnim obroncima Medvednice i uz riječni prijelaz preko Save. Iako je u ranijim razdobljima Stenjevec bio prostorno žarište ovog područja, Podsused je nakon izgradnje Susedgrada preuzeo središnju ulogu, što je pogodovalo razvoju gradskoga naselja - trgovišta. Gubitkom obrambene funkcije Susedgrada i premještanjem sjedišta vlastelinstva naselje je stagniralo, a jačanjem prometnog položaja nakon izgradnje željezničke pruge u 19. stoljeću stvoreni su preduvjeti intenzivnijega razvoja. Od zadnje četvrtine 19. stoljeća Podsused postaje zagrebačko izletište, a u novije je vrijeme prepoznatljiv po cementari. Danas je Podsused tek zagrebačka periferija zaboravljenoga i izgubljenoga identiteta.
Djelovanjem lokalne zajednice moguće je potaknuti promišljanja o suvremenom razvoju, zasnovanom na oživljavanju povijesnih i prostornih vrijednosti, danas uglavnom zapuštenih, no još uvijek prepoznatljivih u slici Podsuseda.
Podaci preuzeti iz knjige "Podsused"
Nakladnik : Župa sv. Ivana Bosca , Podsused
Nastanak i razvoj Podsuseda vezan je uz povoljan prometni položaj na južnim obroncima Medvednice i uz riječni prijelaz preko Save. Iako je u ranijim razdobljima Stenjevec bio prostorno žarište ovog područja, Podsused je nakon izgradnje Susedgrada preuzeo središnju ulogu, što je pogodovalo razvoju gradskoga naselja - trgovišta. Gubitkom obrambene funkcije Susedgrada i premještanjem sjedišta vlastelinstva naselje je stagniralo, a jačanjem prometnog položaja nakon izgradnje željezničke pruge u 19. stoljeću stvoreni su preduvjeti intenzivnijega razvoja. Od zadnje četvrtine 19. stoljeća Podsused postaje zagrebačko izletište, a u novije je vrijeme prepoznatljiv po cementari. Danas je Podsused tek zagrebačka periferija zaboravljenoga i izgubljenoga identiteta.
Djelovanjem lokalne zajednice moguće je potaknuti promišljanja o suvremenom razvoju, zasnovanom na oživljavanju povijesnih i prostornih vrijednosti, danas uglavnom zapuštenih, no još uvijek prepoznatljivih u slici Podsuseda.
Podaci preuzeti iz knjige "Podsused"
Nakladnik : Župa sv. Ivana Bosca , Podsused