Podsusedske narodne nošnje
Tradicijski način života tipičan za zagrebačka podsljemenska mjesta sačuvao se u Podsusedu do početka 20. stoljeća, do kada se dio stanovništva oblačio u narodnu nošnju. Nošnju će postupno zamijeniti odjeća, a zadržat će se svečano ruho za blagdane.
Podsuseđanke u narodnoj nošnji u povodu blagoslova župe, 6. rujna 1942.
Nošnja koja se sačuvala na području Podsuseda pripada panonskom kulturnom krugu sjeverozapadne Hrvatske koji karakterizira uglavnom bijela boja platna sa sitnim crvenim vezenim ukrasima. Već je Vladimir Tkalčić 1925. godine svrstao podsusedsku nošnju u vrapčansku prema granicama župe tog vremena. Vrapčansko područje na zapadu graniči sa svetonedjeljskim, a na sjeveroistočnoj strani sa šestinskim područjem. Tako u vrapčanskoj nošnji ima prijelaznih oblika od šestinske prema svetonedjeljskoj. Tkalčić je naveo da je vrapčanska nošnja u usporedbi s onima s kojima graniči najjednostavnija, što bi moglo upućivati da je najčišće sačuvan ostatak prošlih vremena. Prema njegovoj podjeli ženske nošnje na tri tipa, nošnja vrapčanskog kraja spada u skupinu koja se sastoji od dva dijela: oplećka (bluze, i rubače (nabrane suknje) na koji se stavlja kiklišće (kratki prsluk). Tako je Nada Gjetvaj prema Etnografskoj spomenici opisala podsusedsku nošnju.
Nošnja izrađena od domaćega bijelog platna, ukrašena i krojena na tradicijski način, nosila se do 30-tih godina 20. stoljeća kada se počinju koristiti materijali tvorničke proizvodnje te prihvaćati elementi gradske odjeće. Muškarci prije počinju nositi odjeću nalik građanskoj, a isto ako će je prije prihvatiti djevojke od udanih žena.
Žene su sijale lan i konoplju, obrađivale je i pripremale za tkanje. Tkali su pak i muškarci i žene.
Nošnja izrađena od domaćega bijelog platna, ukrašena i krojena na tradicijski način, nosila se do 30-tih godina 20. stoljeća kada se počinju koristiti materijali tvorničke proizvodnje te prihvaćati elementi gradske odjeće. Muškarci prije počinju nositi odjeću nalik građanskoj, a isto ako će je prije prihvatiti djevojke od udanih žena.
Žene su sijale lan i konoplju, obrađivale je i pripremale za tkanje. Tkali su pak i muškarci i žene.
Ženska nošnja
Osnovni dijelovi ženske nošnje bili su rubača, oplećak i fertun. Oplećak je pokrivao gornji dio tijela, stražnji dio mu je bio krojen u obliku kvadrata i zvao se krpa. Prednji dio imenom nadre bio je duži. Rukavi su bili široki i stegnuti u zapešću. Donji nabrani dio rukava naziva se tancl ili tancel. Donji dio rukava ukrašen je čipkom rađenom na kukicu. Latica je naziv za umetak koji je prišiven ispod rukava. Uz vratni izrez je porub ošvica, uz koji je prišiven ovratnik od široke čipke također izrađene na kukicu. Prednji dio oplećka ukrašen je bijelim vezom rađenim rukom. Sastoji se od niza geometrijskih motiva (zvjezdice, rombovi između pruga). Tako je ukrašena i ošvica na rukavima. Rubača pokriva donji dio tijela i dolazi povrh oplećka, u struku je nabrana i prišivena na modrec, gornji dio rubače koji prekriva prsa. Modrec ili kilišće nema rukava, a sprijeda se veže zaponcem. Rubača je uz donji rub ukrašena bijelim vezom i složena u nabore – našnitana. Povrh rubače, oko struka se omatao vuneni pojas od crvene i crne vune. Fertun je bio dug kao i rubača. Gornji dio je bio nabran i prišiven na ošvicu (porub). Fertun je najdekorativniji dio nošnje jer je bogatije ukrašen bijelim vezom te mu je s triju rubnih strana prišivena široka čipka. U novije vrijeme ukrasi su se počeli raditi i obojenim pamukom, najčešće crvene, bijele i modre boje ili su tkalci ukrašavali platno utkanim širim prugama navedenim bojama pamuka. Noge su žene omatale obojcima (komadi ispranog platna) i preko njih obuvale čizme, to jest, škornje. U uporabi su bili i opanci jednostavnije izrade, uz koje su se nosile bijele ili crne čarape nazivane lačice. Čarape su se podvezivale crvenim žnorama. Kosu su djevojke plele u dvije pletenice koje su padale niz leđa. Mladenka je kosu češljala u puntek preko kojeg se stavljala kapica. Na kapicu se pričvrstio vijenac od šikanih kitica (pozamanterijski ukras i svilene vrpce), koje su žene izrađivale same. Kada bi se udale, pletenice bi motale oko malog drvenog podloška omotanog pređom. Preko bi stavljale malu kapicu od kupovnog tankog materijala, a povrh zavezale peču (maramu od domaćeg ili kupovnog platna, kvadratnog oblika, presavijenu po dijagonali na trokut, vezanu pod bradom). Za svečanije prilike peče su bile ukrašene vezom i čipkom. U svečanim prilikama i djevojke i žene su ukrašavale prsa nizovima ogrlica od staklenih zrnaca – đunđ.
Osnovni dijelovi ženske nošnje bili su rubača, oplećak i fertun. Oplećak je pokrivao gornji dio tijela, stražnji dio mu je bio krojen u obliku kvadrata i zvao se krpa. Prednji dio imenom nadre bio je duži. Rukavi su bili široki i stegnuti u zapešću. Donji nabrani dio rukava naziva se tancl ili tancel. Donji dio rukava ukrašen je čipkom rađenom na kukicu. Latica je naziv za umetak koji je prišiven ispod rukava. Uz vratni izrez je porub ošvica, uz koji je prišiven ovratnik od široke čipke također izrađene na kukicu. Prednji dio oplećka ukrašen je bijelim vezom rađenim rukom. Sastoji se od niza geometrijskih motiva (zvjezdice, rombovi između pruga). Tako je ukrašena i ošvica na rukavima. Rubača pokriva donji dio tijela i dolazi povrh oplećka, u struku je nabrana i prišivena na modrec, gornji dio rubače koji prekriva prsa. Modrec ili kilišće nema rukava, a sprijeda se veže zaponcem. Rubača je uz donji rub ukrašena bijelim vezom i složena u nabore – našnitana. Povrh rubače, oko struka se omatao vuneni pojas od crvene i crne vune. Fertun je bio dug kao i rubača. Gornji dio je bio nabran i prišiven na ošvicu (porub). Fertun je najdekorativniji dio nošnje jer je bogatije ukrašen bijelim vezom te mu je s triju rubnih strana prišivena široka čipka. U novije vrijeme ukrasi su se počeli raditi i obojenim pamukom, najčešće crvene, bijele i modre boje ili su tkalci ukrašavali platno utkanim širim prugama navedenim bojama pamuka. Noge su žene omatale obojcima (komadi ispranog platna) i preko njih obuvale čizme, to jest, škornje. U uporabi su bili i opanci jednostavnije izrade, uz koje su se nosile bijele ili crne čarape nazivane lačice. Čarape su se podvezivale crvenim žnorama. Kosu su djevojke plele u dvije pletenice koje su padale niz leđa. Mladenka je kosu češljala u puntek preko kojeg se stavljala kapica. Na kapicu se pričvrstio vijenac od šikanih kitica (pozamanterijski ukras i svilene vrpce), koje su žene izrađivale same. Kada bi se udale, pletenice bi motale oko malog drvenog podloška omotanog pređom. Preko bi stavljale malu kapicu od kupovnog tankog materijala, a povrh zavezale peču (maramu od domaćeg ili kupovnog platna, kvadratnog oblika, presavijenu po dijagonali na trokut, vezanu pod bradom). Za svečanije prilike peče su bile ukrašene vezom i čipkom. U svečanim prilikama i djevojke i žene su ukrašavale prsa nizovima ogrlica od staklenih zrnaca – đunđ.
Članovi Hrvatskog srca, 15. veljače 1934.
Radna nošnja bila je sašivena od grubljeg platna i najčešće nije bila ukrašena, ni složena u nabore. Žene su ljeti prilikom rada, kao i muškarci, bile bose.
Zimi su djevojke i žene nosile kožuhe i suknene surke koje su kupovale na sajmovima, a izrađivali su ih majstori i krojači. U novije vrijeme nosio se kratki haljetak sašiven od kupovnog materijala koji je bio obrubljen baršunom ili imitacijom krzna ili pak veliki kupovni rubac kojim se omatao gornji dio tijela.
Muška nošnja
Osnovni dijelovi nošnje su rubača i gaće. Rubača je imala prorez na prsima s vezenim ukrasom, a ispod ukrasa je bio prišiven komad uže tkanine ošvicek. Uz vratni izraz prišivena je ošvica koja naprijed ima rupice i provučeni trak kojim se rubača vezala. Rukavi su uz rub nabrani i završavaju širom ošvicom koja se također povezuje trakom. I na muškoj rubači ispod pazuha postoji prišivena umetnuta latica. Rubača je za svečanije prilike ukrašena bijelim vezom ili vezom u bijeloj boji. Nosila se povrh gaća. Gaće su između nogavica imale umetak u obliku trokuta zvan turo. Rub nogavica završava kratkim resama. Preko rubače u struku se stavljalo široki kožni pojas.
Preko rubače nosio se i lajbek od tvorničke crne ili sive tkanine. Lajbeke su šivali seoski majstori krojači. Zimi i u svečanijim prilikama muškarci su nosili suknene hlače ukrašene sivim ili crnim vrpcama. Uz njih su nosili i surke duge do gležnja, od bijelog sukna također ukrašene vrpcama te metalnim kopčama. Na glavama su nosili šešire sa širokim ili uskim obodnom tj. okrlinama. Šešir mladenca bio je ukrašen crvenom svilenom vrpcom za koju su bila utaknuta tri reda šikanih kitica. Djever i svi ostali svatovi su oko šešira imali crvenu vrpcu i kiticu ružmarina, za razliku od danas kada ružmarin stavljamo na prsa. Na nogama su nosili škornje.
Muškarci i žene nosili su crvene kišobrane.
Dječja nošnja
Djevojčice i dječaci su do polaska u školu nosili plahtačice, dulje košulje nalik muškoj rubači. Starije djevojčice su preko njih nosile i fertuške (male pregače). Kad bi krenuli u školu nosili bi radnu odjeću sašivenu po uzoru na dječju gradsku odjeću.
Tradicijski način života se u Podsusedu zadržao do sredine 20. stoljeća kada dolazi do većeg naseljavanja i podizanja vila pa se nekadašnje selo s tradicijskim načinom života postupno pretvaralo u urbanu cjelinu. Modernizira se cestovni i željeznički prijevoz: 1862. godine puštena je u promet pruga Zidani most – Zagreb – Sisak (Podsused na toj pruzi ima dvije stanice), 1873. sagrađen je most preko Save čime je oživljen promet prema Samoboru, pa je Podsused postao izletištem. Krajem 20. stoljeća Podsused je još bio mirna, rubna zagrebačka četvrt, pomalo narušena ugleda zbog cementare da bi se početkom 21. stoljeća južno od Save uz obnovljenu prometnicu počeli graditi razni trgovački centri, a između kuća u naseljenim dijelovima počele nicati višekatnice. Ambijent nekadašnjega idiličnog mjesta punog zelenila, pogodnoga za obiteljski život, nažalost, svakim danom sve više nestaje. Neka ova monografija posluži svima koji se dosele u te zgrade kako bi bolje upoznali vrijednost i tradiciju Podsuseda koje bismo zajednički trebali njegovati i proslijediti budućim generacijama.
Zimi su djevojke i žene nosile kožuhe i suknene surke koje su kupovale na sajmovima, a izrađivali su ih majstori i krojači. U novije vrijeme nosio se kratki haljetak sašiven od kupovnog materijala koji je bio obrubljen baršunom ili imitacijom krzna ili pak veliki kupovni rubac kojim se omatao gornji dio tijela.
Muška nošnja
Osnovni dijelovi nošnje su rubača i gaće. Rubača je imala prorez na prsima s vezenim ukrasom, a ispod ukrasa je bio prišiven komad uže tkanine ošvicek. Uz vratni izraz prišivena je ošvica koja naprijed ima rupice i provučeni trak kojim se rubača vezala. Rukavi su uz rub nabrani i završavaju širom ošvicom koja se također povezuje trakom. I na muškoj rubači ispod pazuha postoji prišivena umetnuta latica. Rubača je za svečanije prilike ukrašena bijelim vezom ili vezom u bijeloj boji. Nosila se povrh gaća. Gaće su između nogavica imale umetak u obliku trokuta zvan turo. Rub nogavica završava kratkim resama. Preko rubače u struku se stavljalo široki kožni pojas.
Preko rubače nosio se i lajbek od tvorničke crne ili sive tkanine. Lajbeke su šivali seoski majstori krojači. Zimi i u svečanijim prilikama muškarci su nosili suknene hlače ukrašene sivim ili crnim vrpcama. Uz njih su nosili i surke duge do gležnja, od bijelog sukna također ukrašene vrpcama te metalnim kopčama. Na glavama su nosili šešire sa širokim ili uskim obodnom tj. okrlinama. Šešir mladenca bio je ukrašen crvenom svilenom vrpcom za koju su bila utaknuta tri reda šikanih kitica. Djever i svi ostali svatovi su oko šešira imali crvenu vrpcu i kiticu ružmarina, za razliku od danas kada ružmarin stavljamo na prsa. Na nogama su nosili škornje.
Muškarci i žene nosili su crvene kišobrane.
Dječja nošnja
Djevojčice i dječaci su do polaska u školu nosili plahtačice, dulje košulje nalik muškoj rubači. Starije djevojčice su preko njih nosile i fertuške (male pregače). Kad bi krenuli u školu nosili bi radnu odjeću sašivenu po uzoru na dječju gradsku odjeću.
Tradicijski način života se u Podsusedu zadržao do sredine 20. stoljeća kada dolazi do većeg naseljavanja i podizanja vila pa se nekadašnje selo s tradicijskim načinom života postupno pretvaralo u urbanu cjelinu. Modernizira se cestovni i željeznički prijevoz: 1862. godine puštena je u promet pruga Zidani most – Zagreb – Sisak (Podsused na toj pruzi ima dvije stanice), 1873. sagrađen je most preko Save čime je oživljen promet prema Samoboru, pa je Podsused postao izletištem. Krajem 20. stoljeća Podsused je još bio mirna, rubna zagrebačka četvrt, pomalo narušena ugleda zbog cementare da bi se početkom 21. stoljeća južno od Save uz obnovljenu prometnicu počeli graditi razni trgovački centri, a između kuća u naseljenim dijelovima počele nicati višekatnice. Ambijent nekadašnjega idiličnog mjesta punog zelenila, pogodnoga za obiteljski život, nažalost, svakim danom sve više nestaje. Neka ova monografija posluži svima koji se dosele u te zgrade kako bi bolje upoznali vrijednost i tradiciju Podsuseda koje bismo zajednički trebali njegovati i proslijediti budućim generacijama.
